Neokatekumenski put
Neokatekumenski put, Neokatekumeni, također poznat kao Neokatekumenat jest karizma unutar Katoličke Crkve posvećena kršćanskoj formaciji.[1] Ima cilj promicanje obnove života župne zajednice u duhu Drugog vatikanskog sabora preko uvođenja u biskupijama i župama kršćanske inicijacije po uzoru na katekumenat prvotne Crkve.
Jedan je od novih crkvenih karizmi. Osnovao ga je Španjolac Kiko Argüello te Carmen Hernández 1964. u Madridu. Kasnije im se pridružio Mario Pezzi.
| „ | ...priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena. Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i pomažu - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom. | ” |
— Ivan Pavao II., PISMO "Ogniqualvolta" 30. kolovoza 1990.,[2] | ||
Najprije je stigao u Hrvatsku 1977. i to u Split. Vrata ovog pokreta za Crkvu u Hrvata bio je splitski nadbiskup Franić. Papa Ivan Pavao II. prizano je 1990. godine kao itinerarij (plan ili opis putovanja) katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena. Kateheze u BiH Neokatekumenski put prvo održava u Vrhbosanskoj nadbiskupiji od 1997. u Sarajevu te 1999. u Žepču. U Vogošći je 2012. osnovano nadbiskupijsko sjemenište, jedno od 85 sjemeništa u svijetu na Neokatekumenskom putu.[3]
Statut im je odobren, a 28. lipnja 2003. predao ga je predsjednik Vijeća za laike James Francis Stafford odgovornima Neokatekumenskog puta - osnivaču Franciscu Argüelllu, Carmen Hernández i svećeniku Mariju Pezziju.[2] Statut Neokatekumenskog puta[4] je definitivno odobren 2008 godine.[5] U skladu sa statutom Neokatekumenski put je skup duhovnih dobara[6] koji se ostvaruje u Katoličkoj crkvi, a u koji spadaju:
- “Neokatekumenat” ili pokrsni katekumenat - oruđe koje služi biskupima kao pomoć u ponovnom otkrivanju kršćanske inicijacije već krštenih odraslih osoba. On obuhvaća početne kateheze te neokatekumenski itinerarij koji se odvija u tri faze kršćanske inicijacije: pretkatekumenat, katekumenat, izabranje. Te se tri faze mjere „skrutinijima“ s odgovarajućim slavljima. Početne kateheze i neokatekumenski itinerarij oslanjaju se na tri temeljna elementa kršćanskoga života koje je istaknuo Drugi vatikanski sabor: Božja Riječ, liturgija i zajednica.
- permanentni odgoj u vjeri – odnosno život zajednice vjernika u župi nakon završetka Neokatekumenskog itinerarija
- krsni katekumenat – za nekrštene odrasle osobe
- katehetska služba – uključivanje zajednice vjernika u misijski apostolat Crkve
Inicijatori Neokatekumenskog puta od samoga njegovog početka podcrtavali su značenje poslušnosti Crkvi koji se u praksi ostvaruje putem poslušnosti Papi i mjesnim biskupima čiji je pristanak nužan za početak kateheza u danoj biskupiji.
| „ | Neokatekumenski put pomaže obnovi i učvršćivanju kršćanske inicijacije u župama i biskupijama, promičući postupno i radikalno ponovno otkrivanje bogatstva krštenja, pomažući da se kuša božanski život, nebeski život koji je Gospodin započeo svojim utjelovljenjem, svojim dolaskom među nas, svojim rođenjem kao jedan od nas. Taj Božji dar svojoj Crkvi stavlja se "biskupu kao jedan od načina biskupijskog ostvarenja kršćanske inicijacije i permanentnog odgoja u vjeri. | ” |
— Benedikt XVI, Audijencija 17. siječnja 2011. | ||
- Neokatekumenski put je nastao pod utjecajem II. vatikanskog sabora kojega je Crkva potaknula kao odgovor na društvene promjene u 19. i 20. stoljeću na poseban način sekularizaciju. Inicijatori Neokatekumenskog puta jesu španjolski slikar Kiko Argüello i Carmen Hernández, diplomirana kemičarka koji su se susreli u siromašnoj četvrti Palomeras Altas, u predgrađu Madrida. Tu se nakon nekoliko godina oblikovala kerigmatsko-katehetska sinteza, koja će postati temelj Neokatekumenskog puta.
- Godine 1974. zahvaljujući nadbiskupu Annibale Bugniniu Kongregacija za Bogoštovlje i sakramente objavila je u svojem službenom listu kratku bilješku gdje je po prvi puta odano priznanje Neokatekumenskom putu.[7]
- Neokatekumenski put je stigao u Hrvatsku zahvaljujući katehistima itinerantima vlč. Giacomu Raineriu, Luciji Toso i Giorgiu Carnelosu.
- Godine 1990. Neokatekumenski put je priznao papa Ivan Pavao II. kao itinerarij katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena[8]
- Prvo odobrenje Statuta Neokatekumenskog puta ad experimentum dogodilo se u lipnju 2002. dok je konačno odobrenje stiglo u lipnju 2008.
- Dana 26. lipnja 2003. preko Tiskovnog ureda Svete Stolice Vijeće za laike u priopćenju pojašnjava da se radi o "događaju od znatne crkvene važnosti jer se Neokatekumenski put, koji se pojavio u Španjolskoj 1964., sad već proširio u više od sto zemalja svijeta, od kojih su neke na misijskim područjima... Put se stavlja u službu dijecezanskim biskupima i župnicima kao način ponovnoga otkrivanja sakramenta krštenja i trajnoga odgoja u vjeri... Neokatekumenski put je, osim toga, sredstvo kršćanske inicijacije odraslih koji se pripremaju primiti krštenje."[2]
- Dana 26. prosinca 2010. odobren je "Katehetski direktorij Neokatekumenskog puta".[9]
- Dekretom od 8. siječnja 2012. Vijeće za laike, nakon što je Kongregacija za bogoštovlje i sakramente dala svoje pozitivno mišljenje, odobrilo ona slavlja itinerarija Neokatekumenskog puta koja su sadržana u Katehetskom direktoriju Neokatekumenskog puta,[2] koja zbog svoje naravi nisu propisane normama crkvenih liturgijskih knjiga.[10] Primjerice, dopušteno im je nedjeljnu euharistiju slaviti u malim skupinama subotom navečer, s time da to slavlje mora biti otvoreno svim vjernicima.[2] Namjera je ne izdvajati članove Neokatekumenskog puta iz župne zajednice.[2]
Budući da se u Neokatekumenskim zajednicama rađa mnogo poziva za svećenički (i redovnički život) papa Ivan Pavao II. podržao je otvaranje biskupijskog bogoslovnog misijskog sjemeništa za formaciju kandidata za prezbiterat čiji su pozivi niknuli u zajednicama. Prvo takvo sjemenište je nastalo u Rimu. Sam papa je predložio ime sjemeništa "Redemptoris Mater" što na latinskom znači Majka Otkupiteljeva.
U Hrvatskoj postoji Biskupijsko-misijsko sjemenište Redemptoris Mater u Puli, a u Bosni i Hercegovini u Sarajevu Nadbiskupijsko misijsko međunarodno sjemenište Redemptoris Mater u Vogošći. Dana 29. rujna 2013. na svijetu je postojalo 100 sjemeništa "Redemptoris Mater" u kojima se formira oko 3000 bogoslova.
- ↑ Neokatekumenski put. Statut. Definitvno odobrenje., (2008.), čl. 1, § 2.; por. ZKP, kan. 115 § 3: samostalna zaklada duhovnih dobara.
- ↑ a b c d e f Naši razgovori. Kako razumjeti Neokatekumenski put?, Glas Koncila, 20. srpnja 2014., str. 25.
- ↑ Katolički tjednik Vogošća – mala župa pod zaštitom svetice siromašnih 21. rujna 2018. (pristupljeno 28. travnja 2020.)
- ↑ Neokatekumenski put. Statut. Definitivno odobrenje. (2008.) Statut Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. prosinca 2018. (Wayback Machine)
- ↑ Arhivirana kopija (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 6. prosinca 2018. Pristupljeno 6. prosinca 2018. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ Neokatekumenski put. Statut. Definitvno odobrenje., (2008.), čl. 1, § 3.
- ↑ Notitiae, n. 95-96, srpanj-lipanj, 1974, str. 229.-230.
- ↑ IVAN PAVAO II., Pismo Ogniqualvolta, 30. kolovoza 1990: AAS 82 (1990) 1515.
- ↑ PONTIFICIUM CONSILIUM PRO LAICIS, Dekret 1436/10/AIC-110. Govor sv. Oca Benedikta XVI., 17. siječnja 2011
- ↑ PONTIFICIUM CONSILIUM PRO LAICIS, Dekret 1743/11/AIC-110. [1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. rujna 2015. (Wayback Machine)
- službena stranica Neokatekumenskog puta na hrvatskom jeziku. Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. prosinca 2018. (Wayback Machine)
